Naš bošnjački intelektualac voli bježati u bosanstvo, ne zato da bi crpio pozitivne tekovine tisućljetnog osjećaja državnosti Bosne i Hercegovine, ne zato da bi se napojio ekstatičnim osjećajima koje pruža patriotski naboj, već zato da bi boravio u bestežinskom prostoru. Zato jer ga je sramota da izgovori nacionalno ime Bošnjak, jer se boji, jer u bestežinskom prostoru ne treba imati kičmu. Naš intelektualac, kupljen jednim špricom špricera i zalogajem kavurme, i ovih je dana glavni prenosnik opasnog viralnog virusa kojeg nazivano dezinformacija.

Rusko uplitanje u zadnje američke izbore donedavno je smatrano vrhuncem globalnog cyber rata, koji je započeo kada su Amerikanci, u vremenima demokrature Busha mlađeg, sofisticiranim kompjuterskim kodovima napali iransko nuklearno postrojenje. Iranci su ubrzo uzvratili napadom na američki korporativni kockarski brend “Sands”, a majušni, ali eksplozivni Sjevernokoreanci priključili su se napadom na američki “Sony”, ljuti zbog holivudskog filma koji je ismijavao tek inauguriranog diktatora Kim Jong-una. Amerikanci im nisu ostali dužni, ali svijet nije saznao u kojem su obimu vratili drsko bačenu rukavicu. No, zasigurno su im vratili.

Kada govorimo o cyber ratu, posrijedi su napadi koji se baziraju na rušenju elektroničkih sistema vitalnih infrastrukturnih objekata za jednu državu, što može pričiniti ogromnu ekonomsku i društveno-političku štetu. Cyber rat između Rusije i Amerike kulminirao je 2016. godine ruskim uplitanjem u američke izbore, što i danas izaziva skandalizirajuće tvrdnje da su Rusi u biti pomogli Trumpovu kampanju hakiravši elektroničke platforme Demokrata, a time i kampanju Hillary Clinton.

No, 2020. godine, posebice pojavom virusa korona, cyber rat dobiva sasvim novu dimenziju. Teorija kaže da više nije potrebno služiti se supertajnim obavještajnim resursima da bi srušili nečiju ekonomiju, izazvali socijalne nemire, omogućili nečiji uspon na vlast ili nečije svrgnuće s vlasti, da bi izazvali opću psihozu i histeriju u nekom društvu, jer dosta je u pravo vrijeme i uz dobro osmišljenu dramaturgiju plasirati dezinformacije. Rat dezinformacijama zahuktao se, primjerice, tokom 2020. godine između Amerike i Kine u naizmjeničnom dokazivanju ko je ustvari krivac za širenje virusa korona.

Budući da u Bosni i Hercegovini ne postoji značajna infrastruktura koja bi bila podložna cyber ratovanju, a ona se materijalna još uvijek obnavlja nakon razornih posljedica agresije u periodu od 1992. do 1995, rat plasiranjem dezinformacija jedan je od kontinuiranih oblika subverzivnog djelovanja protiv države Bosne i Hercegovine, i posebice Bošnjaka, traje bezmalo zadnjih 30 godina. Teško bi bilo odmjeriti u kojem je periodu intenzitet bio najjači, ali bilježimo dva kurioziteta.

Prvi jeste sam Alija Izetbegović, koji je, vođen svojom plemenitom demokratskom idejom o slobodi, tolerirao medije da unutar Sarajeva pod opsadom bez sankcija pišu tekstove koji su bili izrazito kritički obojeni prema njemu i vlasti koju je personificirao. Bez obzira na to, ovog istinskog demokratu i dan-danas isti ti mediji drukaju i isljeđuju. Primjerice, Zlatko Dizdarević pisao je o protagonistima “Sarajevskog procesa” u komunizmu naručene režimske tekstove, s ciljem krajnje diskreditacije mladomuslimanskih meta.

Demokratska vlast bila je toliko tolerantna da je Dizdarević uspio ostvariti zapaženu karijeru bh. diplomate nakon rata. Bez obzira na to, ovaj dezinformator i moralni sitnež i dan-danas javno druka i isljeđuje Aliju Izetbegovića. Ipak, Dizdarević je tek ilustracija jednog golemog niza drukera i petokolonaša koje je SDA u jednom trenutku zadužila, pa čak i rehabilitirala, a zatim joj se to vraćalo kao bumerang u leđa. O tempora o mores!

Drugi kuriozitet jeste da Bošnjaci pokazuju neku vrstu imunosti naspram plasiranja dezinformacija izvana, već ih iznutra sami plasiraju. Bez sumnje su ovu autodestruktivnu sklonost prepoznali i bošnjački dušmani pa je redovno potiču ili klasičnim vrbovanjem koje ima svrhu promjene ideološkog koda ili pak finansijski. Posebice je tako kada je riječ o bošnjačkim intelektualcima. “Kupiš ih za špricer i kavurmu”, rekao bi srbijanski šansonijer Balašević, a mi da dodamo da lično “ne volemo ni špricer ni kavurmu”.

Za one koji ne znaju, kavurma je turcizam, ali posve je udaljena od prehrambenih navika Turaka i predstavlja autohtoni srpski specijalitet od iznutrica svinje, koji se priprema istovremeno sa švarglom / tlačenicom tokom zimskog svinjokolja. Špricer je germanizam i predstavlja mješavinu vina i sode, a kao piće raširio se tokom austrougarske vladavine. Legenda kaže da popularnost i raširenost zahvaljuje vrlo lošim vinskim kiselišima koji su se nudili u monarhističkim gostionicama pa ih je bilo nužno razrjeđivati i razblaživati.

Vuče li od tog vremena bošnjačka elita navadu da razblažuje i razrjeđuje vlastiti identitet, da je glavni promotor njegove destrukcije, ne bismo mogli pretpostaviti, ali svakako je intrigantno. Primjerice, naš bošnjački intelektualac voli bježati u bosanstvo, ne zato da bi crpio pozitivne tekovine tisućljetnog osjećaja državnosti Bosne i Hercegovine, ne zato da bi se napojio ekstatičnim osjećajima koje pruža patriotski naboj, već zato da bi boravio u bestežinskom prostoru.

Zato jer ga je sramota da izgovori nacionalno ime Bošnjak, jer se boji, jer u bestežinskom prostoru ne treba imati kičmu. Naš intelektualac, kupljen jednim špricom špricera i zalogajem kavurme, i ovih je dana glavni prenosnik opasnog viralnog virusa kojeg nazivano dezinformacija. Lokalni su izbori, ima povoda, a i kese su se otvorile, lobira se, daju se pare za reklame, za parče slike u medijima, što je odlična prilika za beskičmenjake koji bi tako rado Bošnjacima hakirali mozak.

Demagogija, zamjene teza, etikete, laži…, sve je u igri. Među Bošnjacima vjernicima raširio se razdor, u džematima jedni od drugih okreću glave nakon pojave čaršijske sekte koja se odaziva na ime Narod i pravda. Bošnjaci muslimani kao da još uvijek ne shvataju da se u džennet ne može ući s partijskim knjižicama i da neko s naše desne i lijeve strane zapisuje naša djela. Dezinformacija je očito uzela danak. Atomiziramo se, dezintegriramo se. Međutim, barem što se Bošnjaka vjernika tiče, imperativ Knjige nas upućuje da se nada ne smije gubiti, da je ravnodušnost pokuđena osobina.

I zato borba, samo borba. Do zadnjeg. Do puhanja u rog.