STAV: Nekadašnji saputnici Alije Izetbegovića govore da se situacija nakon izlaska iz zatvora doslovno odvijala munjevitom brzinom, da je politički izlet SDA i Alije Izetbegovića bio nevjerovatan, da se oslobodila jedna zapretena energija koja je dugo čučala i čekala da progovori. Koja su Vaša sjećanja na period neposredno nakon izlaska iz zatvora Vašeg oca? Ko su bili ključni ljudi koji su se okupljali oko Alije Izetbegovića, gdje su se sastajali, koje su dileme imali pred sobom?

IZETBEGOVIĆ: Alija Izetbegović je iz zatvora izašao 25. novembra 1988. godine, a zatim se jednu godinu odmorio. Družio se sa porodicom, s unukama, sestrama, prijateljima.

Pripreme za osnivanje političke stranke krenule su krajem 1989. godine, preciznije- bilo je to nagovaranje i ohrabrivanje drugova iz mladosti suđenih u procesima “ Mladim muslimanima” da se ponovo krene u rizičan politički poduhvat.

Iz početka je išlo teško, ljudi su se bojali.

Obilazili smo Bosnu i Hercegovinu, sami nas dvojica u mom “stojadinu”, i on je polahko sastavljao Inicijativni odbor.

Okosnica su bili aktivisti suđeni od ateističkog režima zbog borbe za opstanak vjere i identiteta jugoslavenskih muslimana, ali su bili potrebni i cijenjeni i utjecajni ljudi koji nisu disidenti, koji imaju uspješne karijere u različitim oblastima, čije će prisustvo ohrabriti narod da krene za strankom.

Jako je važno bilo, uz ljude poput Hasana Čengića i Omera Behmena, imati u Inicijativnom odboru i univerzitetske profesore Muhameda Hukovića, Ismeta Kasumagića, Lamiju Hadžiosmanović, bardove sevdalinke Safeta Isovića i Omera Pobrića, čuvenog političkog emigranta i bogataša Adila Zulfikarpašića, grupu zagrebačkih aktivista koji su izgradili markantnu Zagrebačku džamiju i napravili kulturni i intelektualni centar od nje poput Salema Šabića i Šefke Omerbašića, a zatim i niz cijenjenih ljekara kroz čije su ordinacije prošle desetine hiljada pacijenata poput Šaćira Ćerimovića i Naima Kadića.

Sa svime što je posjedovao stranci se na raspolaganje stavio Muhamed Čengić, uspješan poduzetnik koji se uvijek hrabro suprostavljao režimu, cijenio i javno branio Aliju Izetbegovića kada je to značilo rizikovati i slobodu.

Saopćenjem za javnost kojim je objelodanjeno skoro osnivanje stranke objavljeno je 27. marta 1990. godine i u njemu se stranka naziva Jugoslovenskom muslimanskom strankom jer je prvobitni plan bio oživjeti Jugoslovensku muslimanku organizaciju, koju je pred Drugi svjetski rat vodio harizmatični Mehmed Spaho.

Zatim se odlučio da se ipak ide na potpuno novi politički projekat s novim imenom.

Ime Strnake demokratske akcije predložio je Benjamin Isović, sin Safeta Isovića, a definiciju po kojoj je to stranka “muslimanskog kulturnog- povijesnog kruga” je, koliko znam, ponudio Rusmir Mahmutčehajić.

Zaoretena energija koju ste spomenuli bila je potisnuta u srcima stotina hiljada ljudi i bukvalno se je eksplodirala u roku od nekoliko mjeseci.

Radilo se o vrlo konkretnom osjećaju uskraćenosti i povrijeđenosti koji je bio masovno prisutan kod muslimana, frustraciji koju nisu smjeli da ispolje.

Razgovarao sam sa stotinama najupornijih aktivista tokom kampanje 1990. godine diljem Bosne i Hercegovine i Jugoslavije i uvijek je ta energija imala isti izvor- patnju i poniženje zato sto se bilo musliman u nizu režima koji su se smjenjivali stotinu godina i nisu voljeli muslimane, koji su ih nevoljko teolerirali, a često im se i svetiti.

Svako od tih ljudi imao je sličnu priču, o ocu ili dajdži koji je ubijen ili je robijao, o dedi kojem je oteta zemlja i imovina, o raznovrsnim poniženjima koja su ga kroz život pratila zato što je musliman, što ne odustaje od vjere i identiteta.

Kada je Fahira Fejzić, intelektualka markantnog držanja i nastupa, otvorila Osnivačku skupštinu SDA bismillom, hiljadu prisutnih ustalo je sa stolica i počelo da skandira.

Stotinama godina su bosanski muslimani regrutirani u različite vojske koje ih nisu poštovale, koje su se zatim međusobno sukobljavale, ginuli su i stradavali u njima, uvijek za tuđi interes.

Novi se sukob nagovještavao i oni su odlučili da zbiju redove, da ovaj put budu na istoj strani, vlastitoj.