Stalnom zamjenom teza i ponavljanjem neistina Milorad Dodik pokušava sa sebe siknuti odgovornost i tražiti opravdanje za secesionističku politiku koju godinama vodi, a sve kako bi se zamaglila suština da je njegova politika jedina prava prijetnja za stabilnost i mir u Bosni i Hercegovini i cijeloj regiji. Stalni nasrtaji na državu, zakone i Dejtonski mirovni sporazum, pokušavaju se predstaviti kao „sukob i prepucavanje sa Bakirom Izetbegović, SDA i Federacijom…“. Nažalost, takav Dodikov narativ, nastao na zamjeni teza, prihvaćen je i u dijelu medija, među tzv „nezavisnim političkim analitičarima“, u dijelu političkih krugova u Federaciji. Ne ulazeći u pojedinačne motive svakoga od njih, nemoguće je ne primijetiti da se prihvatanjem i promoviranjem ovakvih teza opasno zamagljuju istina i bjelodane činjenice. A istina je da Milorad Dodik nije „u sukobu sa Izetbegovićem, SDA i Federacijom“, već u sukobu sa Dejtonom, državom BiH, njenim zakonima i institucijama, sa presudama međunarodnih sudova, sa istinom o agresiji na BiH i počinjenom genocidu. Optuživati Izetbegovića i SDA zbog toga što ukazuju na ove činjenice i svoditi to na „lične sukobe“, guranje je glave u pijesak od čega korist ima isključivo Dodik, koji se upravo zbog ugrožavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma našao na američkoj „crnoj listi“. U istom rangu su i optužbe na račun Izetbegovića i SDA za „ratnohuškačku retoriku“, samo zato što jasno i nedvosmisleno govore da će svim sredstvima braniti cjelovitost i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i što upozoravaju, kao i mnogi drugi relevantni faktori u regiji i svijetu, da će pokušaji promjene državnih granica neumitno dovesti do sukoba. Zašto se „ratnohuškačkom retorikom“ naziva odlučnost da se brani teritorijalni integritet međunarodno priznate države, punopravne članice UN-a, pitanje je za one koji promoviraju takve teze. Planovi o „mirnom razdruživanju“ i osamostaljenju entiteta RS od Bosne i Hercegovine „kada se za to stvore povoljni uslovi“ zvanična je politika SNSD-a definisana kongresnim dokumentima ove stranke, i ovu politiku sve otvorenije i agresivnije promovira njihov predsjednik Milorad Dodik. Nakon pojave „non papera“ sa mapama podjele BiH, ova politika je dobila novi zamah i svima vidljiv novi intenzitet. Uzaludno je i kontraproduktivno ignorisati ovu opasnost i izjednačavati one koji napadaju na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i i Hercegovine sa onima koji ga brane, te se zavaravati kako se radi o „predizbornim aktivnostima SNSD-a i SDA“. Samo složnom i odlučnom reakcijom domaćih i stranih faktora zainteresiranih za očuvanje mira, stabilnosti i ustavno-pravnog poretka BiH moguće je zaustaviti secesionističke namjere SNSD-a i Milorada Dodika.