Zanimljiv je odgovor na pitanje iz čega Dodik i sljedbenici crpe optimizam da njihovo zalaganje za rušenje države BiH i teritorijalno uvećanje Srbije ima izgleda za uspjeh. Od kuda im osnova za procjenu da mogu uništiti državu BiH na miran način iako je očito da to ne mogu postići ni ratom ni bez rata? Vjerovatno je da dio optimizma za postizanje takvih ciljeva Dodik i sljedbenici nalaze u neredu i sukobima u borbi za vlast između lidera i političkih stranaka, identificiranih s vrijednostima domovine Bosne i Hercegovine. Ako su im očekivanja upravo takva, varaju se
U posljednjih 14 godina vladajući srpski lideri i politički subjekti RS-a, a naročito Milorad Dodik, intenzivirali su političke akcije s ciljem razbijanja države Bosne i Hercegovine radi prisajedinjenja njenih teritorija u sastav susjedne Srbije. Prema tome, bošnjačko kompromisno odustajanje od zahtjeva za ukidanje entiteta FBiH i RS-a nije rezultiralo prestankom napada na integritet i suverenitet BiH. Naprotiv, drastično je intenzivirano djelovanje vladajućih srpskih lidera i političkih stranaka s ciljem da se RS otcijepi od države Bosne i Hercegovine i pripoji susjednoj državi Srbiji.
ODLUČNOST ZA ODBRANU BiH
U takvim uvjetima radikalizacije velikosrpske politike lideri i politički subjekti koji okupljaju bošnjački narod ne pomišljaju da se vrate u prve postratne godine, kada su zahtijevali ukidanje entiteta, ali su učvrstili odlučnost da brane teritorijalni integritet i suverenitet svoje domovine Bosne i Hercegovine kao zajednice ravnopravnih građana i naroda. Ne čine ništa što bi Dodik i njegovi sljedbenici mogli uzeti kao povod i opravdanje za svoje neprijateljstvo protiv Bosne i Hercegovine. Srpski političari u RS-u ne mogu ili neće da shvate da je normaliziranje i jačanje države Bosne i Hercegovine ujedno put očuvanja entiteta RS-a, da njihovi napadi na Bosnu i Hercegovinu jačaju njenu odbrambenu motivaciju, povećavajući rizike nestanka entiteta RS-a.
Antibosanskohercegovačka radikalizacija velikosrpske politike na štetu mira i sigurnosti odvija se uprkos činjenici da srpski narod na nivou BiH ima respektabilnu političku moć da afirmira i zaštiti kako opće, tako i posebne srpske nacionalne interese. Srbi su na najvažnijim funkcijama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti na nivou BiH. Da srpski narod nema tako respektabilne političke moći, onda bi prijetnje njegovih predstavnika bile bezopasne. U tom slučaju, uzaludno bi prijetili blokadom jer ne bi mogli ništa blokirati. U vezi s tim, bitne su činjenice da ilustriraju pozitivne diskriminacije Srba u institucijama vlasti na nivou države BiH, jer bošnjački predstavnici, upravo u želji za jačanjem međunacionalnog povjerenja i pomirenja, Srbima ustupaju čak i više vlasti nego što im pripada s obzirom na zastupljenost u strukturi stanovništva. Tome treba dodati činjenice da bošnjački predstavnici utječu da muslimanske zemlje svoju pomoć Bosni i Hercegovini usmjeravaju jednako u obama entitetima, u korist sva tri naroda i svih građana.
Zato se kao logično nameće pitanje: Šta to smeta vladajućim liderima Srba pa su se digli protiv teritorijalnog integriteta i opstojnosti države Bosne i Hercegovine? Zašto uznemiravaju građane BiH, posebno bošnjački narod? Odgovor je: Smeta im činjenica što u vlasti s njima ravnopravno trebaju učestvovati i Bošnjaci, i Hrvati, i Ostali. Dodik hoće da sve bude samo srpsko, i entitet RS, i vlast, i šume, i potoci, i poljoprivredno zemljište, i sve ostalo u skladu s velikosrpskom idejom da svi Srbi, i niko više, budu u jednoj državi, a da samo srpska država bude gdje god ima Srba. Motivirani takvim idejama, aktuelni lideri i politički subjekti srpskog naroda smatraju da granice Srbije nisu konačne, što se najviše tiče teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.
DRŽAVU NE MOGU UNIŠTITI
Zanimljiv je odgovor na pitanje iz čega Dodik i sljedbenici crpe optimizam da njihovo zalaganje za rušenje države BiH i teritorijalno uvećanje Srbije ima izgleda za uspjeh. Od kuda im osnova za procjenu da mogu uništiti državu BiH na miran način iako je očito da to ne mogu postići ni ratom ni bez rata? Vjerovatno je da dio optimizma za postizanje takvih ciljeva Dodik i sljedbenici nalaze u neredu i sukobima u borbi za vlast između lidera i političkih stranaka, identificiranih s vrijednostima domovine Bosne i Hercegovine. Dodik je zaključio da treba biti uporan jer na slabostima političkih subjekata identificiranih s vrijednostima cjelovite i suverene BiH treba graditi strategiju njenog rušenja. U namjerama rušenja BiH, Dodik je okuražen kada vidi da ima političkih subjekata i lidera koji većinom okupljaju Bošnjake a odbacuju zajedničko djelovanje. Dodik i sljedbenici zlurado očekuju da se taj stav odbacivanja patriotskog jedinstva odnosi i na pitanja odbrane BiH. Ako su im očekivanja upravo takva, onda moraju znati da su bošnjački lideri i političke stranke što odbacuju saradnju radikalno oslabljene i da se odvija proces diferencijacije u korist jačanja političkih snaga spremnih na zajedničko djelovanje po svim, a naročito po pitanjima sigurnosti i odbrane države BiH.
Ako su stratezi specijalnog rata protiv BiH u patriotske sredine ubacili stav da odbacuju međusobnu saradnju, politička praksa potvrđuje da su takva njihova očekivanja uzaludna, kako po osnovu slabljenja političkih subjekata koji odbacuju saradnju, tako i po osnovu pozitivne diferencijacije u kojoj jačaju snage koje se zalažu za saradnju, razvojno, sigurnosno i odbrambeno jedinstvo. Prema tome, uzaludna su Dodikova očekivanja da se snage identificirane s vrijednostima svoje domovine ne bi uspješno organizirale za odbranu države Bosne i Hercegovine.
DODIK KRENUO KARADŽIĆEVIM STOPAMA
Pored naprijed navedenog, optimizam da zalaganje za rušenje države BiH ima izgleda za uspjeh vladajući lideri i politički faktori u RS-u grade i na činjenici što nije postavljena ni unutarnja bosanskohercegovačka ni međunarodna barijera srpskoj ekstremno nacionalističkoj hegemoniji nad Bošnjacima i Hrvatima u entitetu RS-u. Bošnjaci, Hrvati i Ostali u RS-u, u političkom smislu, nemaju nikakvu moć utjecaja na odluke i stavove koji iz entiteta RS-a u formi entitetskog glasa odlaze na nivo državnih institucija. Bošnjačka i hrvatska politička volja nije ukalkulirana u entitetski stav. Toj vrsti hegemonije nema organiziranog otpora. Zato su zahtjevi za ukidanje entitetskog glasanja na nivou BiH odgovor na posljedicu, a ne na uzrok.
Jer, ako ne bi bilo hegemonije, odnosno ako bi se glasovi nesrba ukalkulirali u entitetski stav donesen na nivo države BiH, entitetsko glasanje ne bi bilo problem u onoj mjeri u kojoj jeste pod teretom srpske hegemonije nad nesrbima. Ohrabreni neometanom hegemonijom u RS-u, velikosrpski nacionalisti na čelu s Dodikom prave dalje iskorake u pravcu odbacivanja svega što im ne odgovara u Dejtonskom sporazumu, a blokade institucija BiH samo su nastavak prakse započete 1992. godine napuštanjem tadašnje Skupštine SRBiH, kada je Karadžić rekao da muslimanskom narodu slijedi nestanak, slično kako Dodik u aktuelnoj situaciji prijeti da će uskoro uslijediti nestanak države BiH. Ova je prijetnja potpuno ista kao i Karadžićeva iz devedesetih jer Dodikova prijetnja nestankom države BiH znači ostvarenje Karadžićeve prijetnje nestanka bošnjačkog naroda.
Prevazilaženje srpske hegemonije u entitetu RS-u ključ je izlaska iz permanentne krize u kojoj Dodik često izaziva krize.
DESTRUKTIVNA SARADNJA DODIKA I ČOVIĆA
Optimizam da zalaganje za rušenje države BiH ima izgleda za uspjeh vladajući lideri i politički faktori u RS-u grade i na otvorenoj, direktnoj podršci koju dobija od lidera HDZBiH i HNS-a Dragana Čovića, koji sa svojim šefovima iz Zagreba očekuje da će u Dodikovim secesijskim rezultatima uvećavanja Srbije dobiti povoljnu okolnost da teritorijama BiH pod apsolutnom kontrolom HDZ-a secesijski uveća Hrvatsku, što indicira da i Hrvatska, isto kao i Srbija, smatra da njene državne granice nisu konačne. Ovim se nailazi na odgovornost EU da svoju članicu Hrvatsku i kandidata za svoje članstvo Srbiju odvraća od postupaka ugrožavanja mira i sigurnosti. U vezi s tim, zabrinjava što autoriteti i institucije EU ne vide problem Čovićeve i Dodikove destruktivne saradnje. Bolje nego BiH, EU ima resurse pribavljanja podataka o karakteru Čovićeve posjete Moskvi, a u vezi s činjenicom da je eskalaciju krize povodom odluke Ustavnog suda BiH o vlasničkom statusu poljoprivrednog zemljišta Dodik odlagao do povratka Čovića iz Moskve, kojoj je vrlo bitno kako će Zagreb reagirati u slučaju ruskog direktnijeg subverzivnog aktiviranja u BiH.
Lider SNSD-a treba znati da u krupnim pitanjima svojih odluka o ratu i miru ne može primjenjivati metode pokušaja i pogreški, kako se to čini u hemijskim i drugim laboratorijama. Ako on s riječi pređe na djela, da praktički ruši državu BiH, kad uoči da je pogriješio, Dodik neće moći vratiti proces u rikverc. Dodik, i svi oni koji bi ga u tome slijedili, strašno bi se razočarao što je počinio grešku s kobnim posljedicama po entitet RS. Niko neće uništiti taj entitet ako ga ne unište Dodik i njegovi sljedbenici. Na površini se vidi da Dodik želi uništiti državu BiH, ali u dubini, suštini, ispod te površine teče proces Dodikovog rušenja entiteta RS-a.
Srpski narod u BiH ima i političke subjekte koji su isticali politički zrele teze da u BiH treba jačati saradnju, a odbaciti politiku međunacionalnih konflikata s posljedicama međudržavnih sukoba u regiji Balkana. U proteklih nekoliko izbornih ciklusa, na štetu svoje sigurnosti i na štetu svog mira, srpski narod podržao je lidere konflikta, a slabim izbornim rezultatima kaznio je lidere saradnje. Srpski narod i dalje se nalazi pred historijskom odgovornošću da li će podržavati saradnju ili međunacionalne konflikte. Katastrofalno bi bilo ako srpski narod nasjedne Dodikovim obmanama da su izdajnici srpstva ljudi koji umjesto konflikta žele saradnju.
SRBIJA UPRAVLJA SVIME
Kao liderska društvena i politička pojava, predsjednik SNSD-a ne djeluje ni iznad ni ispod obrazovne i intelektualne prosječnosti, ali odsustvo političke mudrosti spušta njegov nivo bitno ispod te prosječnosti. Dodik djeluje izvan elementarnih kriterija opće kulture, bahato, odvratno, opasno… Za srpski narod i sve građane BiH opasan je zato što motive svog samopotvrđivanja u liderskoj ulozi putem destrukcije nalazi u dodvoravanju velikosrpskim ideološkim ekstremistima, nacionalistima, šovinistima… Svi su oni opasni egoisti jer žele da sve bude srpsko, i naziv entiteta, i čitav entitet, i poljoprivredno i nepoljoprivredno zemljište, svi potoci, šume, brežuljci…, kao da na teritoriji koju obuhvata entitet, apsurdno nazvan da je samo srpski, nikad nije bilo nikoga osim Srba. Ta vrsta egoizma izraz je ne samo ideološkog već i patološkog, duhovnog i moralnog primitivizma. Dodik je brutalni primitivac, egoista, nacionalista, šovinista i najopasnija osoba u BiH, narcisoidan je, izvan realnosti, zaljubljen je u sebe i svoju destrukciju, slično kako se za brojne lidere koji su čovječanstvu donosili ogromne demografske i rušilačke katastrofe zna da su bili zaljubljeni u sebe i iracionalnu monolitnost onih koji su im davali podršku. Dodik je zaljubljen u podršku koju dobija od srpskog naroda, ali ne za dobrobit tog naroda već za dobrobit svoje narcisoidnosti svog samopotvrđivanja u zlu.
Lider SNSD-a nema vizije. Djeluje motiviran da na dnevnoj osnovi putem svog ekstremizma usreći ekstremiste, a zauzvrat da dobijanjem podrške svojim stavovima bude usrećen od iracionalno monolitnih ekstremista. Ta njihova sreća čitav srpski i druge narode na Balkanu potencijalno vodi u veliku nesreću. Viziju ima onaj Srbin koji neće učiniti ništa u korist srpskog naroda ako time nanosi štetu realnim interesima Bošnjaka, Hrvata i Ostalih. Viziju ima onaj Srbin koji od Bošnjaka, Hrvata i Ostalih traži da ne čine ništa što je korisno njihovim narodima ako će time nanijeti štetu realnim interesima srpskog naroda. Dodik misli da će srpski narod usrećiti nesrećom za Bošnjake. Upravo takvi stavovi iz devedestih bili su osnova zločinačke politike i prakse, što bi se potvrdilo i u slučaju ponovne oružane agresije na BiH, jer bi u toj agresiji zločini u Vučićevoj i Dodikovoj organizaciji bili višestruko brutalniji od zločina u Miloševićevoj i Karadžićevoj organizaciji.
Pri tome treba imati u vidu da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić glavni faktor odlučivanja o započinjanju, vođenju i okončanju oružane agresije na BiH. Dodik može biti samo izvršilac ratne uloge koja mu bude dodijeljena iz Beograda. Zato se otvara pitanje: Da li Vučić, isto kao i Dodik, smatra da će BiH uskoro nestati? Da li je Dodik zaprijetio nestankom BiH zato što zna da se Vučić već odlučio da ulogu vrhovnog komandanta oružanih snaga ispolji u ponovnoj oružanoj agresiji na BiH, odnosno zato što zna da je Vučić već donio odluku da Srbija izvrši oružanu agresiju na BiH?
