Bill Clinton ga je imenovao za prvog ambasadora SAD-a za pitanja ratnih zločina, učestvovao je u stvaranju pet međunarodnih sudova za ratne zločine, dobitnik je prestižne Berlinske nagrade, a magazin Foreign Policy ga je uvrstio među “najveće globalne mislioce”.

Kredibilitet profesora Davida Scheffera, vidljiv i na osnovu izdvojenog fragmenta bogate biografije, u posljednjih se nekoliko sedmica nastoji narušiti u BiH, a njegovu stručnost u oblasti međunarodnog prava u pitanje dovodi nekoliko javnih ličnosti iz naše zemlje za koje baš i ne možemo reći da su afirmisani eksperti u toj ili bilo kojoj drugoj oblasti.

Scheffer je autor zahtjeva BiH za reviziju presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) po tužbi naše zemlje protiv Srbije, a njegovi stavovi i postupci vezani za taj slučaj u posljednje se vrijeme pokušavaju iskoristiti kao oružje za političke obračune.

Profesor Scheffer smatra da je Sakib Softić imao legitimitet da zastupa BiH pred Međunarodnim sudom pravde. Registrar Suda Philippe Couvreur nije dijelio to mišljenje. Smatrao je da je za imenovanje agenta potrebna nova odluka Predsjedništva BiH. I Schefferov i Couvreurov stav osporava šef NiP-a Elmedin Konaković, o čijoj pravnoj stručnosti svjedoči odluka Tužilaštva Kantona Sarajevo kojom je amnestiran od odgovornosti za krađu pečata jer “nije bio svjestan protipravnosti djela”.

– Istina je da smo mi imali agenta koji je mogao podnijeti zahtjev za reviziju legalno. Ne ovog za kojeg su svi znali da nije legalan – glasio je Konakovićev pravni sud koji je nesebično podijelio sa javnošću.

Među “sve koji su znali” očigledno ne spada profesor Scheffer, koji je nakon odluke registrara pojasnio da “u Statutu, pravilima i praksi Suda ne postoje odredbe koje reviziju presude definiraju kao novi proces i koji zahtijevaju novu institucionalnu odluku za taj postupak”, te da je, s tim u vezi, “Sud trebao dopustiti stranama u postupku da o tome rasprave pred Sudom”.

Konakovićevi motivi zbog kojih je osjetio potrebu da osporava Schefferov stav su isključivo politički i kao takvi su razumljivi. S obzirom da mu neukost ni ranije nije predstavljala prepreku da tretira, analizira i daje svoj sud o pojavama koje baš i ne razumije, ovakvi Konakovićevi postupci ne iznenađuju.

Interpretiranjem postupaka u tom slučaju aktivno se bavi i televizija Face, u čijem su Centralnom dnevniku u subotu pokušali dovesti u pitanje tajming provođenja aktivnosti na kreiranju zahtjeva.

Taj zahtjev je, podsjetit ćemo, podnesen pred sami istek desetogodišnjeg roka, u februaru 2017. godine. Za “pravne stručnjake” iz televizije Face sporno je to što zahtjev nije napisan i predat mnogo ranije. S druge strane, Scheffer objašnjava da su ključni dokazi predstavljeni tokom iznošenja završnih riječi na suđenju Ratku Mladiću. Ako je iznošenje završnih riječi upriličeno u decembru 2016. godine, upitno je kako se zahtjev mogao napisati i ranije, te sa kojim dokazima. Iz televizije Face se, vjerovatno zbog vlastitih motiva, nisu potrudili objasniti tu činjenicu.

Nešto ranije je vlasnik te medijske kuće Senad Hadžifejzović pokušao u javnost “progurati” priču o slanju emisara u Beograd, koji su, kako je tvrdio, trebali u ime tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića obavijestiti Aleksandra Vučića da je zahtjev podnesen tek “onako” i da nema potrebe za burnim reakcijama. Tu verziju događaja demantovao je najprije sam Vučić, zatim Denis Zvizdić i Safet Softić koje je Hadžifejzović označio kao emisare, a onda i Rasim Ljajić, tadašnji ministar u Vladi Srbije.

Medijsko aktueliziranje slučaja nastoji iskoristiti i nekoliko političkih zvaničnika koji su u februaru 2017. godine aplaudirali Izetbegoviću u Vijećnici, a zatim se obrušili na njega zbog toga što im je uskratio informaciju da je registrar Suda doveo u pitanje legitimitet agenta Softića, tvreći da je tadašnji član Predsjedništva BiH time utjecao na epilog slučaja.

Prvo pitanje koje se nameće jeste da li bi svi današnji kritičari, koji su klicali u Vijećnici te 2017. godine, preporučili da se ne ide u podnošenje zahtjeva za reviziju da su bili upoznati sa stavom registrara? Naravno da ne bi.

Da li bi registrar Međunarodnog suda pravde donio drugačiju odluku da su u Vijećnici sa njegovim stavom bili upoznati Nermin Nikšić, Fahrudin Radončić ili neki treći politički zvaničnik koji danas tvrdi da je nedijeljenjem informacije sa njima uništen zahtjev za reviziju? Naravno da ne bi.

Da li bi isticanje stava registrara u tom trenutku dodatno naštetilo mogućnosti da Međunarodni sud pravde ipak prihvati zahtjev, s obzirom da bi Srbija još agresivnije eksploatisala tu činjenicu? Naravno da bi.

Zanimljivo je da svi današnji kritičari dešavanja oko podnošenja zahtjeva za reviziju i aktera te priče u međuvremenu, čak i uz naknadnu pamet, nisu ponudili niti jedno rješenje na osnovu kojeg bi taj slučaj dobio drugačiji epilog.

Najglasniji kritičari danas su upravo oni koji su u februaru 2016. najglasnije aplaudirali Izetbegoviću u Vijećnici, dok odluku tadašnjeg člana Predsjedništva BiH da preuzme odgovornost i pokuša pokrenuti reviziju presude i danas nedvosmisleno podržavaju oni koji su bili žrtve genocida na koji se presuda odnosila. Zašto ovi prvi nastoje i dalje politizirati i jeftinim spinovima izmijeniti karakter slučaja, morat će prije ili kasnije objasniti ovim drugim, ali i ostalim građanima BiH.