Nakon 50 godina zatomljavanja i spavanja devedesetih godina imali smo sinhroni duhovni, politički, društveni i kulturni preporod Bošnjaka. Platili smo visoku cijenu, ali dobili smo prvi put vlastitu Armiju, državu (na koncu je dijelimo, ali ravnopravno) te mogućnost da jasno i glasno artikuliramo svoj vjerski i kulturni identitet, da biramo vlastite političke predstavnike

FILIP MURSEL BEGOVIĆ

Podosta se prozivalo tzv. političke šutologe prošlih mjeseci. I s pravom. Medijski ratnici, koje često krajnje neprimjereno nazivaju “botovima”, ne bi li ih dehumanizirali, iz idejnih uvjerenja zastupaju svoje stavove i za to dobivaju dobre “batine” po društvenim mrežama, pa čak trpe i pravosudne progone (slučaj Jasmina Mulahusića).

Iskreni su, vjeruju u ono što zastupaju, niko ih ne naziva da im naređuje (piši ovo ili ono), iz vlastite utrobe osjećaju prijetnju i nepravdu i ne libe se upozoriti na štetne pojave u politici i društvu. Za svoje pisanje nisu plaćeni pa nekima nije jasno kako je moguće proizvoditi toliki komentatorski napon. Annie Lennox je pjevala: “Ne igraj se s čovjekom od misije, ima Boga na svojoj strani…” Upravo takva iskrenost čovjeka koji brani ideju u koju vjeruje ugrožava šutologe koji su se među nama raširili poput parazitskih boginja.

Staništa šutologa često su po raznim akademskim foteljama, institutima i fakultetima, smatraju da im je titula doživotni doprinos i nikako da shvate da imaju odgovornost u kreiranju društvene svijesti, da bez ustezanja brane, zastupaju, osporavaju, afirmiraju… Šute miševi. Srame se nacionalnog do te mjere da im ne bi bila uvreda ako biste ih nazvali miševima, nego tek ako biste ih označili “džamijskim” miševima.

“Crkveni”, naime, zvuči bolje, evropskije. Općenito ovo naše muslimansko sve više počinje ličiti na klerikaliziranu sliku crkvenih grickanja hostija. Neki se smatraju svetački nedodirljivima baš kao da su se uspeli na sam Arš, a ustvari tek oponašaju princip koji je vladao 50 godina u bivšoj Jugoslaviji. Jedino Komunistička partija nije polagala nikome račune. Znaju šutolozi posao. Itekako znaju.

No, nešto ipak rade, vole da ih se imenuje po raznim upravnim odborima. Ima jedan, kažu da je najveća bošnjačka pametnica. Kada priča, naravski da zvuči pametno, za neupućenog, ali rekli bismo da bi bilo zanimljivije napreskokce u srokovima čitati Rječnik stranih riječi. Ne zna naš počesto naivni Bošnjo zašto je ta pametnica pametna. Neko je rekao da je pametan i, ako ga se ništa ne razumije dok govori, mora da je pametan. Čitav život je proveo beskorisno pametan. Šta je hermetičan govor? Uzaludnost i bezvrijednost. Drugo ime za šutologiju.

Šutolozi vole da ih se naziva intelektualcima. Više im nije pohvalno da nose pridjevak bošnjački, sad je u modi da budu bosanskohercegovački jer to navodno obuhvata sve, ne ograničava ih, ne zatvara ih u etnički tor. Kao da pojedinac sam po sebi može biti multietničan, pa valjda je to zajednica u svojoj ukupnosti. Kakvih li glupih intelektualaca, vela havle!

Ipak, šutologa je najviše u politici – dobre plate, a za neke tek statiranje i uživanje u beneficijama moći i lagodnosti – šute dok se napada njihova vlastita stranka, njihov lider, kada neko pokušava uništiti ono što ih hrani. Sistemski, mučki, ustrajno i desetljećima šute, ali ne miču se s mjesta. Tek kada treba da iza kulisa, kao neki teatarski inspicijenti i profesionalni šaptači, pomognu predstavu, npr. onu kada se sastavljaju liste za parlamente ili kada se dijele funkcije, postaju odjednom proživljeni na ovome svijetu.

Tada se hoda po kahvama, obećaje se, poziva na stare usluge, konekcijevezivna tkiva obnavljaju živčane sinapse, interesni probavni traktovi se petljaju u dugačka crijeva, utvrđuju se neki budući tenderi, pronalaze se nenadane porodične veze i dobra stara igra se nastavlja vrtjeti u začaranom krugu. Na meniju je vazda: “Ti meni ja tebi, tebi ja meni.”

Ako ih kojim slučajem javno prozovete, dobiju živčani slom od povrijeđene im komocije. Posebno se boje medijskih ratnika pa započnu proces ustrajne denuncijacije. Šutolozi vole šaptanjem isljeđivati po hodnicima vjerskih i političkih institucija. Ako se i usude odgovoriti na prozivku, urade to preko posrednika posrednikovog posrednika pa odjednom neko isluženo piskaralo objavi tekst kojem je dovoljno pročitati prvu i zadnju rečenicu da biste znali o čemu se radi. Sredina je ionako pljesnjiva.

Naš kolega i kolumnista Stava Mustafa Drnišlić piše pod pseudonimom. To je njegova odluka i ja je poštujem. No, njegove se tekstove često pripisuje meni lično. Koliko moraju biti glupi (baš kao da su bošnjački crkveni intelektualci) da nisu skontali da su moji lični tekstovi potpisani mojim ličnim imenom i prezimenom često puno žešći i izravniji od Drnišlićevih potpisanih pod pseudonimom. Zašto bih se onda skrivao iza Drnišlića kada se ne bojim reći šta mislim? Meni ipak ne smetaju prozivke jer podržavam ono šta piše moj saputnik Mustafa i to je sada već dio uređivačke politike Stava. I da dobijemo batina u ime uvjerenja, nije nam teško jer ih primamo zbog zastupanja ideje.

Dakle, da razjasnimo, ne brani Stav ni Bakira Izetbegovića ni SDA, brani uvjerenje i ideju. To što su SDA i njen lider najbliži toj ideji, Bože moj, blago njima na oba svijeta. Ima nekih službenika koji nisu odani vlastitoj misiji pa im mogu gola dupeta pred nosom paradirati sarajevskim ulicama, a oni da im pride paradno među guzove zataknu zeleni karanfil.   

I tu je naša najveća muka. Nakon 50 godina zatomljavanja i spavanja devedesetih godina imali smo sinhroni duhovni, politički, društveni i kulturni preporod Bošnjaka. Platili smo visoku cijenu, ali dobili smo prvi put vlastitu Armiju, državu (na koncu je dijelimo, ali ravnopravno) te mogućnost da jasno i glasno artikuliramo svoj vjerski i kulturni identitet, da biramo vlastite političke predstavnike.

Umjesto preporoda i uspona, koji se trebao nastaviti, mi se krećemo prema dnu. Vatra se pali od onog duhovnog, ali i gasi kada duhovnog nema, a nešto je o tome nedavno govorio i reisul-ulema Kavazović. Stali smo, a jasno je da jedno izvire iz drugog, da je politički preporod povezan sa kulturnim, a kulturni sa duhovnim i sve to utječe na opće društvene promjene. Ali šta ćemo, kada nam po upravnim odborima i dalje sjede pametnice, titulari s pečatom beskorisno pametnih intelektualca.

Ipak nećemo pozivati na revoluciju. Mi pišemo i upozoravamo, nismo kadrovici.