Nafaka nam je zagarantovana, ali sloboda, čast, dostojanstvo se osvajaju, oslobađaju, za njih se bori i žrtvuje. Zato je vrlo bitno napomenuti sve nas, jer čovjek je po prirodi biće sklono zaboravu, da su Bošnjaci narod koji je kao malo koji narod na svijetu prošao i sodomu i gomoru, preživio jedanaest genocida, bio odrođen od samog sebe, otetog identiteta, jezika, kulture. Bošnjaci su jedini narod na zemlji koji je tjeran da voli i poštuje svoje zločince, jedini smo narod koji je morao da halali i zaboravi genocide. Da prigrli bratstvo i jedinstvo i čuva ga k`o „zjenicu oka svoga“ sa svojim koljačima, silovateljima svojih majki, kćerki, sestara, sa onima koji su nas žive gulili, palili, na kolce nabijali.
Autohtoni narod države bosanske, dobre Bošnjane, došljaci, uljezi, siledžije i probisvijeti, bez ikakvog kulturnog i historijskog naslijeđa, sveli su na vjersku skupinu, proglasili nas „Turcima“, oduzeli nam pravo na jezik, misao, govor. Sve što je Bošnjaku (Muslimanu) najveći doseg koji smo u jednom sistemu za kojim se i danas suze rone, mogli ostvariti jeste da dobijemo veću lopatu i nazovu je po Bošnjaku, kako bi što više grbačili za druge koji nas ni dan danas ne doživljavaju kao ljude, odnosno bića koja osjećaju, misle, govore.
Bili smo političko roblje, bez boje, mirisa i okusa. Jedino su Bošnjaci u bivšem sistemu, zbog obnašanja najprizemnije političke funkcije, a da ne pričamo o nekim većim funkcijama bili prinuđeni dokazivati lojalnost KP, tako što su svojoj djeci davali „međunarodna imena“ (čuj međunarodno ime), dok su drugi (čitaj Srbi i Hrvati) ostajali pošteđeni bilo kakvih dokazivanja, i unatoč našoj lojalnosti sistemu i državi, s prvom pojavom neposuđene pameti i već konstruisanog mišljenja, Bošnjak je bivao meta za odstrjel.
Zbog historijskih činjenica, i onoga što smo kao narod kroz vrijeme preživjeli, na kakve smo niskosti bili svedeni, zbog činjenice da smo bili političko, identitetsko, kulturološko, misaono, akademsko roblje, i zbog želje, emaneta i zavjeta da nas se to više nikada neće, ne smije i ne može da ponovi, vjerujem, podržavam, jesam i bit ću uz SDA.
SDA BiH je svojom pojavom oslobodila naš narod od ropstva u koje smo bili zatočeni, vratila nam je povjesno nacionalno ime, jezik, državu. Ideja SDA je više nego politika, više nego direktorske pozicije, pozicije upravnih odbora, bilo koje funkcije. SDA je ideja da Bošnjaci moraju biti politički, društveni, kulturni, vjerski, tradicijski faktor. Da naša autohtonost je naša obaveza da čuvamo, branimo i na kraju umiremo za svetost opstanka Bosne. Alija Izetbegović sa svojim saradnicima imao je snagu da probudi uspavani narod koji je sanjao slobodu i da mu objasni da se sloboda ne sanja, nego se sloboda osvaja, živi i konzumira.
Moja pripadnost SDA se ne zasniva na interesu, funkcije, posla, napredovanja, jer duboko sam uvjerena da mi nafaku niko do Gospodar ne može dati, niti me to zanima. Moj interes koji želim da ostvarim podržavajući SDA je vjera, država i nacija. Kroz SDA osvajam slobodu i dostojanstvo, čast. Pravo koje drugi narodi vjekovima imaju bez, ako i bez ali, a mi Bošnjaci ga krvlju i životima plaćamo, a to je pravo na Domovinu, jezik, zastavu, identitet. Pravo da ako želim biti uspješna ne moram svome djetetu dati neko „međunarodno ime“, koje naravno nije međunarodno nego je ili srpsko ili hrvatsko. Kroz SDA ostvarujem interes da mogu slobodno živjeti u svojoj vjeri na svojoj zemlji, bez da zbog toga budem stigmatizovana. Kroz SDA ostvarujem slobodu da mogu slobodno govoriti ono što mislim i osjećam, da mogu s ponosom pisati, pričati o herojima moga naroda, kao temelju našeg opstanka. Kroz SDA ostvarujem pravo da moje dijete ide na mezar Izeta Nanića, a ne da mu se nameće Savu Kovačevića, da moje dijete zna da istinske heroje one koji su nam dali državu, a ne da biva natjerano da voli dojučerašnje četnike. Kroz SDA ostvarujem pravo da na svom bosanskom jeziku svima poručim da sam Bošnjakinja, koja je razumjela poruke historije kao učiteljice života, potpuno svjesna da su moji korijeni duboko srasli u zemlji bosanskoj, da moji preci nisu došli u ovu zemlju nego su iz njezinog grumena stvoreni i u nju su se vratili, i unatoč svemu ovdje opstali da bi mi mogli nastaviti živjeti, tu gdje su oni sjeme ljubavi posijali.
Meni SDA nikad nije bila biro za zapošljavanje, nikakva interesna organizacije, mjesto ostvarenja ličnih ambicija, nego put do sna o Bosni i slobodi. Meni je SDA buđenje roba koji spava i sanja slobodu i objašnjenje slobode. Meni je SDA ona straža na braniku Bosne, ono puhanje vrelog daha u zaleđene ruke vojnika u ledenoj noći koji neda dušmanu da prođe. Meni je SDA i nedosanjan san naših šehida, koji osim slobode druge želje nisu imali. Meni je SDA i ona neutažena želja za šehadetom naše mladosti koja je umirala da bi Bosna opstala.
Meni je SDA Predsjednik Alija, ona jednostavnost državnika u čijim se očima ogleda hiljadugodišnja država bosanska, koji je bio i ostao stećak u srcima svakog insana svjesnog da Bošnjaci ništa nisu dobili na papiru, sve smo krvlju i životima platili.Na pitanje: Šta je meni SDA?
Odgovorit ću: Moj bijeg u slobodu, dostojanstvo i čast. Moj put do ostvarenja sna o onome što drugi dobiju rođenjem, a mi platimo životima, pravo na vjeru, državu i naciju. Moje obećanje šehidima, da njihov emanet izdati neću, a emanet šehida je Bosna. Moja odluka da više nikad Bošnjak neće, ne smije i ne može biti političko, vjersko, kulturno, identitetsko roblje. Da više nikad nećemo biti skupina kojoj se neko „smiluje“ dati vjersko obilježje i to još pride da se piše sa velikim „M“.
U SDA sam jer vjerujem u ideju; o ljudima ne bih, jer ljudi su prolazna kategorija, a ideja Bosne koja je zapisana u platformi SDA je trajna.
Autor: Elmedina Muftić
