Sofisticirani Dautović je Kanižu pobijedio tezom, antitezom, sintezom, Hegelom i Ciceronom

Dautović je plijenio pozornost svojom mirnoćom, lucidnošću, vanrednim karakternim i profesionalnim vrijednostima baziranim na ogromnom doprinosu iz perioda odbrane, obnove i rekonstrukcije domovine. Štaviše, njegova akademska gospoština doslovno je pomela nemuštog i poprilično sirovog Harisa Kanižu. Možda je Dautović ponajbolje sam opisao tajnu svog uspjeha nekoliko dana prije izbora na sučeljavanju s kandidatom NiP-a. Oholi “trojkaši” nisu pažljivo slušali, a vjerovatno nisu ni mogli shvatiti sofisticiranost Dautovićevih riječi. Naime, ovaj kandidat već je tada iznio formulu svoje pobjede: tezom, antitezom, sintezom, Hegelom i Ciceronom. Zvuči nevjerovatno, ali replicirajući Kaniži, ispričao mu je hićaju iz klasične filozofije

Sve je bilo spremno za veliko slavlje “Trojke” u Travniku. Građani srednjobosanskog vezirskog grada bili su začuđeni pojavom šarolikih skupina nepoznatih pridošlica na dan prijevremenih izbora. Sjatilo se u Travnik najmanje 120 promatrača “Trojke” iz svih dijelova zemlje. Lider opozicije Dino Konaković tog je dana tačno u podne, kao pravi kauboj koji je pohitao na obračun kod OK kantona, u Sarajevu zakazao novinarsku konferenciju s kojom je želio skandalizirati javnost iznoseći prežvakane informacije o slučaju izgradnje stambenog kompleksa “Tibra”, i to iz vremena kada je upravo on bio jedan od vodećih ljudi u KO SDA Sarajeva. To mu nije bilo dovoljno pa se obrušio i na sedmični list Stav, optužujući nas za neku stranačko-obavještajnu agenturu, ali čini se da je jedini cilj ove konferencije za štampu bio pokušaj izazivanja skandala koji bi na izborni dan pomogao kandidatu NiP-a Harisu Kaniži u utrci za načelnika Travnika.

Nakon što je Konaković istresao svoj jad i jed, sjeo je u auto i zaputio se u hotel na Vlašiću, gdje je zakupljen veliki broj soba i gdje se pripremala velika fešta. Naime, “Trojka” je bila uvjerena da će tu večer s Vlašića proglasiti “oslobođenje” Travnika kao što je Srđan Mandić, nakon “uneređenja” generala Ajnadžića, proglasio “oslobođenje” Sarajeva. Ipak, vrlo se brzo uspostavilo da su im nade bile uzaludne bez obzira na to što su na noge digli čitavu stranačku strukturu “Trojke” u Bosni i Hercegovini. Neki su Travničani ovu invaziju “Trojke” na njihov grad komentirali riječima da su im zahvalni jer su svojim prisustvom, zakupom velikog broja hotelskih soba, pita i bureka i ćevapa koje su pojeli, uveliko poboljšali budžetske prihode općine koja usred pandemije bilježi pad turističkih posjeta.

Ovdje je bitno istaknuti da je dio “nezavisnih” analitičara “Trojke” pumpao javnost tezama da rezultat travničkih izbora direktno najavljuje ishod parlamentarnih izbora 2022. godine, da je pobjeda u Travniku “biti ili ne biti”. Poslije su se posipali pepelom i praktički demantirali vlastite najave i procjene, namećući tezu da je SDA imala neku režimsku mašineriju iza sebe. Zbog ove zamjene teza i pomućenja razuma, vjerojatno još uvijek nisu shvatili da je pravi razlog njihovog poraza teško licemjerje koje je počelo već od njihovog slogana “Naša travnička priča”. Iako su papagajski ponavljali da je ta priča nastala u Travniku, a ne u Sarajevu, čitava predizborna kampanja kandidata NiP-a najmanje je imala veze s Travnikom. Haris Kaniža uvukao se u sarajevsku kaljužu, a svakodnevno su se redale posjete i videa podrške nekih Mijatovića, Kojovića, Prlića, Kasumovića, Čengića, Imamovića, Konakovića, Češljića, Ademovića i, naravno, neizostavnog “oslobodioca” Sarajeva Srđana Mandića. Dakle, kampanja Harisa Kaniže potpuno se odmakla od lokalnih tema lokalnih izbora te je završila u blatu sarajevskih “oslobodioca” i boraca “protiv njihovog Allaha i bošnjaštva”.

S druge strane, kandidat SDA Kenan Dautović, univerzitetski profesor i general OSBiH u rezervi, uradio je posve suprotno, bazirajući svoju kampanju isključivo na travničkoj priči. Štaviše, mnogi su bili začuđeni da su izostale posjete vrha SDA iz Sarajeva kao podrška ovom kandidatu. Niko nije pretpostavio da je to učinjeno namjerno iz dubokog uvjerenja da se travnička priča na lokalnoj razini ostvaruje i dobiva u Travniku, a ne u Sarajevu. Iako bez prethodnog političkog iskustva, Dautović je plijenio pozornost svojom mirnoćom, lucidnošću, vanrednim karakternim i profesionalnim vrijednostima baziranim na ogromnom doprinosu iz perioda odbrane, obnove i rekonstrukcije domovine. Štaviše, njegova akademska gospoština doslovno je pomela nemuštog i poprilično sirovog Harisa Kanižu. Možda je Dautović ponajbolje sam opisao tajnu svog uspjeha nekoliko dana prije izbora na sučeljavanju s kandidatom NiP-a. Oholi “trojkaši” nisu pažljivo slušali, a vjerovatno nisu ni mogli shvatiti sofisticiranost Dautovićevih riječi. Naime, ovaj kandidat već je tada iznio formulu svoje pobjede: tezom, antitezom, sintezom, Hegelom i Ciceronom. Zvuči nevjerovatno, ali replicirajući Kaniži, ispričao mu je hićaju iz klasične filozofije, podsjetivši kako je prije 2.000 godina Ciceron savjetovao svog brata Markusa u vođenju kampanje za ulazak u Senat: “Obećavaj što je moguće više, sve obećavaj, nema veze što ništa nećeš moći realizirati ili ćeš realizirati vrlo malo jer nešto će se realizirati samo od sebe, a nešto će se zaboraviti samo od sebe.” Ovim je primjerom Dautović praktički razgolitio političko ublehaštvo NiP-a koje su građani Travnika na koncu i prepoznali i kaznili. No Dautović je nastavio svoj hod kroz filozofiju i Kaniži ispripovjedio drugu hićaju, ovaj put iz filozofskog pravca koji pripada periodu njemačkog idealizma. Naime, Hegela su njegovi učenici jednom pitali: “Ti si vrhunski filozof, ali šta se desi ako činjenice ne odgovaraju teoriji koju si iznio?”

“Utoliko gore po činjenice”, odgovorio je Hegel. Dautović je time u biti razotkrio ispraznu retoriku Kaniže i njegove stranke. “Vi kada slušate Harisovu priču, stičete dojam da ovdje ništa ne valja i da ovdje ništa nije postojalo prije njega”, rekao je Dautović i zatim otkrio suštinsku razliku između njih dvojice. Sebe je pozicionirao kao naučnika koji stvari promatra kroz aspekt teze i antiteze da bi došao do sinteze. “Očigledno da kod mog kolege dominira njegov profesionalni prostor da se izabere teza i onda se proizvode fakti koji će podržati tu tezu, nebitno vrijede li oni ili ne vrijede.” Dakle, Dautović je ovim odvjetnika Kanižu rendgenski secirao kao čovjeka spremnog da fiškalski zastupa svog klijenta bez obzira na moral ili nemoral koje nosi njegovo (ne)djelo. Klijent Harisa Kaniže bila je frankenštajnska koalicija ideološki suprotstavljene, a interesno kompatibilne sarajevske priče NiP-a, Naše stranke i SDP-a. Potkapacitirani Kaniža i njegovi klijenti iz “Trojke”, na svoju nesreću, očito nisu čitali Hegela kao Dautović. Da jesu, znali bi da je ovaj filozof pisao o tročlanom dijalektičkom hodu koji sačinjava trojedinost teze, antiteze i sinteze. Dobitna trojka. Međutim, uzalud bi bio Dautoviću i Hegel i Ciceron da se pokazao kao bivši katedra teoretičar, a ne kao narodni praktičar. Zato je i pobijedio i ostavio iza sebe tročlanu političku hudovu koja je iz Travnika pobjegla podvijena repa u “oslobođeno” Sarajevo.